Sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća predložio je da na turneju Glazbarskog sklada u Ljubljani, zbog intenzivnog mimohoda, ode glazbar Bijaća Špiro Vuletin, znajući da je nesiguran u ritmu. Ova simpatična subverzija bila je tipična karakteristika Metova humora.

U intervjuu iz Maškadura br. 1/1990.  naveo je kako je Glazbi Zekan zabranija svirat jer su svirali Lenjinov marš, a to nije bilo zgodno za taj dan „jednom velikom Lenjinu“. Poslije toga Glazba dugo nije svirala u krnjevalu.

Meto je često nastupao s glazbarima na brojnim šeratama i to samo „za izist i popit“. S obzirom na to da su u Kaštelima 1928. bile zabranjene maškare i šerate, s Bijaćem je te godine nastupao u Splitu: „Bili smo pozvani od Društva Cukuni, a to je bija ka komunistički bal, di je sada kino „Tesla“. Tu smo svirali na balu cilu noć. Prid svanuće smo odili po Splitu jer nije bilo broda Kozjak. Tek je iša u 1 uru, a mi smo u Šakića u niko gostioni obidvali tripice. To su nan platili ti cukuni i tu smo se pogodili s njima da idemo u Brač, na Supetar, po krnjušu. Onda smo išli brodon u Split. Tamo nas je dočekala nika braška glazba, slaba, a mi s broda udri, bubanj. Tu su nan darovali dva dupina, to ka niku počast. Kad smo ukrcali krnjušu, onda smo išli u niku gostionu. Tu su nan dali jist sira, pršuta i pit koliko oćeš, a to je najglavnije, ka svi vinari… Kad smo došli u Split, cili je Split bija umaškaran i u plamenu. To je bilo nešto! Sve je bilo puno bomoboni, bulini, korjanduri, svega. Tu nas je dočekala vojna muzika, umaškarana, i vatrogasci. To je bilo 2–3 dana pri Pokladnoga utorka, a napravili su ga za Pokladni utorak. Ples je bija u Sokolani. Tu krnjušu je pravija niki majstor Rendić. A ime Meto san dobija baš ti dan u Splitu. A nadija mi ga je Lovre Kupusinov, još je živ. Zato jer mi je sve smišno bilo i bija san vesel, jes san doša u svit i to kod koji đavli. I kod Peškarije mi je Lovre reka: – Vidi ča se Meto Ćurkov raspištoljija. … Tad san ima petnajstak godina, a zna se da u Ćurkovi mučljivi.“