Vid Kuzmanić (1907. - 1990.)
Kapelnik Narodne glazbe Donja Kaštela (1959.-1980.)
Vid Kuzmanić, dirigent i kontrabasist, rođen je u Visu, 27. veljače 1907. godine. Završio je vonju muzičku školu u Vršcu i 1926. započeo profesionalnu karijeru kao kontrabasist Kraljeve garde u Beogradu. Kao vojni muzičar u Zagrebu svirao je i u opernom orkestru te u Filharmoniji, a privatno je učio dirigiranje i kompoziciju. Od 1945. je u Splitu gdje je najprije orkestralni muzičar, a od 1946. i dirigent Opere, a od 1950.-1953. i njen direktor. U Operi je razvio živu reproduktivnu aktivnost, interpretirajući ogroman repertoar i iskazujući uravnoteženo zanimanje za talijanski, ruski kao i za francuski operni repertoar, a posebnu pozornost posvećivao je hrvatskoj opernoj umjetnosti dirigirajući nizom najvećih hrvatskih opernih ostvarenja, među kojima se ističu kapitalna djela Ivana pl. Zajca, Josipa Hatzea, Jakova Gotovaca i Ivana Brkanovića. Na otvorenju prvoga godišta Splitskih ljetnih priredbi 15. srpnja 1954. Kuzmanić je ravnao izvedbom opere Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca, a 10. siječnja 1957. u Splitu postavlja prvu splitsku izvedbu opere Ekvinocij Ivana Brkanovića u scenskoj postava još jednog Višanina, Tomislava Kuljiša. Vodio je i koncerte Splitske filharmonije. Mnogo je surađivao i s brojnim amaterskim sastavima: istakao se kao zborovođa radeći sa zborovima Jedinstvo i Omladinski zbor u Splitu te KUD Dr. Orest Žunković u Hvaru, a osobito kao dirigent limenih glazbi Hrvatske gradske glazbe Vis, Narodne glazbe Donja Kaštela, limene glazbe u Hvaru i dr.
Neko vrijeme je predavao kontrabas na Muzičkoj školi Josip Hatze u Splitu. Bavio se komponiranjem. Kuzmanić je preminuo u Splitu 27. ožujka 1990. Vid Kuzmanić bez dvojbe je jedan od najistaknutijih glazbenih profesionalaca rodom s otoka Visa u 20. stoljeću. Široka profesionalna aktivnost, opsežni operni repertoar, a jamčano i činjenica da je veći dio profesionalne aktivnosti vezao uz jako kulturno središte kao što je Split, pozitivno su utjecali na napore koje je 21 godinu ulagao u najplodonosnije razdoblje Narodne glazbe u Donjim Kaštelima[1].
Vid Kuzmanić slovi kao najistaknutiji dirigent u povijest donjokaštelanske glazbe. Pod njegovim vodstvom Narodna glazba Donja Kaštela je osvojila brojne nagrade, diplome, priznanja na općinskim, regionalnim, državnim i međunarodnim smotrama, susretima, natjecanjima i festivalima. Od brojnih uspjeha, najvrijednije priznanje je ono iz 1959. sa 102. međunarodnog festivala u Furstenfeldu u Austriji, gdje je Narodna glazba osvojila prvo mjesto i maksimalni broj bodova u umjetničkoj kategoriji, što je prvi put u stogodišnjoj povijesti ovog priznatog festivala da je neko amaterskog društvo osvojilo prvo mjesto u toj kategoriji, dok je dirigent Kuzmanić osvojio maksimalnih 10 bodova za dirigiranje. Tijekom Kuzmanićevog razdoblja 1969. dobivena je Diploma Općinske skupštine općine Split za „naročite uspjehe postignute u području nauke i kulture“. Od brojnim istaknutih nastupa, Kuzmanić je vodio glazbare na VII. Međunarodnom festivalu Kmochuv Kolin u Češkoj (1969.) gdje su osvojeni pokal i bista Velikog Prokopa. Održani su koncerti u Italiji i Mađarskoj, nastupalo se na Festivalima duhačkih orkestara Hrvatske u Čakovcu (1968.), Karlovcu (1977.), osvajaju se općinska natjecanja limenih glazbi općine Split u Donjim Kaštelima (1969.), Solinu (1977.) i drugdje. Krajem 1980. godine Kuzmanić napušta Narodnu glazbu uslijed molbi Šime Slavića, Dinka Karuze Mokija i drugih da preuzme Hrvatsku gradsku glazbu Vis kojoj je nakon 125. godina postojanja opasno “zazvonilo” rasulo. Na odlasku Vid Kuzmanić dobiva osobnu nagradu općine Kaštela za izuzetna postignuća u razvoju kulturnog-amaterizma u Kaštelima kroz rad u Narodnoj glazbi Donja Kaštela.
[1] Izvor: Hrvatska gradska glazba Vis – 160 godina, 1848.-2008., ur. Sanda Vojković
INTERVJU: Maestro Vid Kuzmanić (“Skica za portret” – Slobodna Dalmacija, ožujak 1991.)
Čitav život za glazbu – prošao je maestro u svome glazbenom vijeku dosta gradova, dirigentskih pulteva, opera i koncerata, ali mu je nekako posebno u srcu rad s viškom glazbom, za koji je dobio visoko priznanje Općine Vis.
Magični štapić dirigenta o čijem pokretu ovisi snaga i raspored tonova u orkestru pratilac je maestra Vida Kuzmanića otkad se opredijelio za glazbu. Stjecajem okolnosti, taj isti dirigentski štapić dirigirao je maestrovim životom i vodio ga iz grada u grad, od orkestra do orkestra, iz skladbe u skladbu.
Uživa maestro Vid zasluženu mirovinu u svojem splitskom stanu, ali kad uzmogne, koliko mu to poodmakla dob dozvoljava, ode u Vis gdje je 1907. rođen i gdje je, kako kaže, počeo učiti od viških glazbara “nauk od mužike”. Put ga je vodio u Vršac gdje je učio i završio vojnu muzičku školu 1926., zatim u Beograd gdje započinje profesionalnu kerijeru kao kontrabasist u ondašnjem Orkestru Kraljevske garde. Odveo se potom u Zagreb gdje svira u opernom orkestru i Filharmoniji i gdje privatno uči komponiranje i dirigiranje. Ipak, svoj umjetnički forte dao je Splitu; tu se, kako sam kaže, u njemu oslobodio sav umjetnički potencijal.
Slijedi potom rad sa glazbarima u Hvaru i – konačno vraćanje dugova zavičaju, rodnome Visu. U trenucima kad je u viškoj Narodnoj glazbi nakon 125 godina postojanja opasno “zazvonilo” rasulo, ostavio je sve – i Hvar, i Split, i Kaštela. Odazvao se molbama Šime Slavića, Dinka Karuze Mokija i drugih, pronašao sebe na svome i – rezultat je poznat. Viški glazbeni feniks podigao se iz pepela. Postavljeni su temelji novom glazbenom životu u Visu i ubrzo slijede uspjesi, žetva predanog rada. Viška glazba osvaja prvo mjesto u regiji i svrstava se u red naših najboljih amaterskih orkestara.
Ništa ja tu ne bih napravio da nije bilo svih onih ljudi na Visu, onog entuzijazma za muzikom. Onih žuljevitih ruku viških težaka, koje su instrument osjećale i željele – kaže nam maestro. Međutim, kao svaki veliki umjetnik, ni on nije sasvim zadovoljan s onim što je tu napravio. Želio je da u Visu djeluje i zbor, htio objediniti komiški zbor s viškom glazbom bar za pojedine prigode. Nije išlo. I žao mu je zbog toga. Međutim, unatoč tomu što nije posve zadovoljan onim što je napravio, kad bi bio u situaciji da ponovno bira svoje zanimanje, opet bi to bila glazba.
A prošao je u društvu s glazbom mnogo toga u životu. Ne, ne bi mogao kazati koje mu je djelo najdraže. Čak ni to što je sve u životu dirigirao. Poslužili smo se stoga, razumjevši njegovu skromnost, podacima iz leksikona jugoslavenske muzike Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža”. Ravnao je, po tim podacima, među ostalim i operama: Zaječev “Nikola Šubić Zrinski”, Hatzeov “Adel i Mara”, Gotovčeva “Mornara”, “Ero s onoga svijeta” i “Mila Gojsalića”, Tijardovićev “Marko Polo”, “Matija Gubec” Lhotke-Kalinskog, Koludrovićev “Ekvinocij”, Borodinov “Knez Igor”, “Evgenij Onjegin” i “Pikova dama” P. I. Čajkovskoga, “Boris Godunov” Musorskoga, Smetanina “Prodana nevjesta”, Verdijevi “Trubadur”, “Rigoletto”, “Traviata”, “Krabuljni ples”, “Aida” i “Otello”, Puccinijevi “Tosca”, “La Boheme” i “Madama Butterfly”, Mascagnijeva “Cavaleria rusticana”, Leoncavalovu “Pagliacci”, Bisetova “Carmen”, Massenetova “Manon”…
Treba li još nabrajati?
No, rad s viškim amaterima nekako mu je posebno u srcu. A i Vis mu je uzvratio: dobitnik je prve godišnje nagrade u oblasti kulture, Srebrne plakete Općine Vis. Ponosan je – kaže – na to priznanje, ali će reći i to da su ga prije njega zaslužili drugi iz glazbe jer on je samo korektno radio ono što mu je poziv, ali i velika ljubav.
Živi tako maestro mirnim životom u svojem toplom stanu u Splitu okružen trofejima, notama, instrumentima i, iznad svega, pažnjom supruge Boženke, čiji je otac Ragužin bio lanternista na Veloj lanterni. Splitsko je to poznanstvo, a viška veza. Maestro je još uvijek vitalan, priprema se – kaže – da, ako ga posluži zdravlje, dirigira viškom glazbom na koncertu u povodu 140. godišnjice postojanja. Inače, i u 82. godini života i po nekoliko sati dnevno provede uz klavir. Kako bi i moglo biti drukčije kad mu je glazba bila i ostala ono najmilije u životu.
Posljednji maestrov intervju
Maestro Vid Kuzmanić više nije s nama – umro je prošle godine u Splitu, niti godinu dana nakon što je razgovarao s našim urednikom za “Višku rič”. Od pokojnog su se maestra rastali Višani, napose viški glazbari koje je tako očinski predano i stručno vodio kroz život, od note do note. Umro je spokojan poklonivši cijeli svoj život glazbi koja ga je pratila kao vjerna družica. Ostale su uspomene, a one neće tako brzo izblijediti.
