Stipe Vuletin "Meto" (1913.-1997.)
Glazbar HGD “Bijać” Kaštel Štafilić (od 1924.) i ujedinjene donjokaštelanske glazbe (od 1945.-1990.)
Inicijator i začetnik ujedinjenih maškara Donjih Kaštela, današnjih KKU “Poklade”
Stipe Vuletin „Meto“ – glazbar utemeljitelj i doživotni predsjednik Kaštelanskog krnjevalskog društva “Poklade” Donja Kaštela, rođen je 26. svibnja 1913. u Kaštel Štafiliću od oca Vicenca i majke Kate. Po zanimanju je bio poljoprivrednik i kotlovničar. Sa suprugom Marijom imao je sina Boru i kćer Vinku (ud. Davidović). Kao mladić uključio se 1924. godine u Hrvatsko glazbeno društvo „Bijać“ iz Kaštel Štafilića čiji su glazbari organizirali pokladne zabave i šerate. U “Bijaću” je svirao es trubu, dok je svoj prvi javni nastup imao na svetog Antu 1926. godine u Prugovu. Preuzevši 1931. godine vodstvo maškara koje su tada vodili štafilički glazbari, brzo postaje najmarkantniji lik kaštelanske satire. Od tada počinje razdoblje u kojemu će Meto objediniti sve maškare u Donjim Kaštelima i konačno dovršiti proces oblikovanja pokladnoga programa. Time je nastupila Metova era, koja je trajala punih 60 godina i dala najsnažniji pečat Donjokaštelanskom krnjevalu.
Sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća predlaže da na turneju Glazbarskog Sklada u Ljubljani zbog intenzivnog mimohoda otiđe glazbar Bijaća Špiro Vuletin znajući da je nesiguran u ritmu. Ova simpatična subverzija tipična je karakteristika Metova humora.
U intervjuu iz Maškadura 01/1990. navodi kako je glazbi Zekan zabranija svirat muziku štaflićku jer smo svirali Lenjinov marš, a to nije bilo zgodno za taj dan jednom veliko Lenjinu. Posli toga glazba dugo nije učestovala u krnjevalu. Svirao je s glazbarima na brojnim šeratama u Starome u Kandija Bepa, u Štafiliću u Šantića, u Novome u Žanića i to samo „za izist i popit“. 1928. je s HGD „Bijać“ nastupao u Splitu jer su zabranjene bile maškare i ples u svin Kaštelin. Tako navodi: …„bili smo pozvani od Društva Cukuni, a to je bija ka komunistički bal di je sada kino „Tesla“. Tu smo svirali na balu cilu noć. Prid svanuće smo odili po Splitu jer nije bilo broda Kozjak. Tek je iša u 1 uru, a mi smo u Šakića u niko gostioni obidvali tripice. To su nan platili ti cukuni i tu smo se pogodili s njima da idemo u Brač na Supetar po krnjušu. Onda smo išli brodon u Split. Tamo nas je dočekala nika braška glazba, slaba, a mi s broda udri, bubanj. Tu su nan darovali dva dupina, to ka niku počast. Kad smo ukrcali krnjušu, onda smo išli u niku gostionu. Tu su nan dali jist sira, pršuta i pit koliko oćeš, a to je najglavnije, ka svi vinari…Kad smo došli u Split, cili je Split bija umaškaran i u plamenu. To je bilo nešto! Sve je bilo puno bomoboni, bulini, korjanduri, svega. Tu nas je dočekala vojna muzika umaškarana i vatrogasci. To je bilo 2-3 dana pri Pokladnoga utorka, a napravili su ga za Pokladni utorak. Ples je bija u Sokolani. Tu krnjuši je pravija niki majstor Rendić. A ime Meto san dobija baš ti dan u Splitu. A nadija mi ga je Lovre Kupusinov, još je živ. Zato jer mi je sve smišno bilo i bija san vesel, jes san doša u svit i to kod koji đavli. I kod Peškarije mi je Lovre reka: „Vidi ča se Meto Ćurkov raspištoljija.“… Tad san ima petnajstak godina, a zna se da u Ćurkovi mučljivi.
Nakon što što je 1941. godine uslijed rata prekinut rad “Bijaća”, nastavlja svoj glazbarski “staž” u ujedinjenoj donjokaštelanskoj glazbi KUD-a “Sloboda” (od 1945.) koja 1948. godine mijenja ime u Narodna glazba Donja Kaštela. S Narodnom glazbom osvojio je priznanja na međunarodnim festivalima u Austriji (Furstenfeld) i ČSSR (Kmochuv Kolin) te brojne općinske, regionalne i države nagrade ondašnje države. Osim što je bio glazbar “amater” u Kaštelima, nakon II. svjetskog rata od 1945. je kratko djelovao u Tenkovskoj kranjskog glazbi u slovenskom Kranju.
Prije nego je to počeo poštar Bašić, Meto je avizava (obavještavao)glazbare za sve pogrebne procesije koje su se u selu odvijale. Stao bi konjem i karem ispod prozora Ante Beretina 14. i viknuo: … Jakove! Kate! Eee Stipe.. odgovorila bi mu Kate. … Biće Jakov iša na ribe? Je, nima ga. Reci mu da je sprovod popodne u tri … I tako bi obavijestio glazbare neke i po tri puta, a da neke nije uopće obišao. Uvijek je svojim satiričnim humorom uveseljavao glazbarsku družinu.
Njegova pojava, originalnost i humor s lakoćom su privlačili ljude. Dapače, njegov istup se uvijek iščekivao s velikom nestrpljivošću jer Meto ne bi nikoga poštedio ni preskočio. Interpretirao je kaštelansku i širu stvarnost bez ograda – uvijek kritički, objavivši cilon svitu kaštelanskon ča se to kome desilo ili udesilo i ča nas je sve tišćilo u minuloj godini. Istodobno nije popustio sedamdesetih godina ni pritisku bivšeg sustava da se održavanje krnjavala prebaci u vrijeme Korizme.
Dobitnik je priznanja Socijalističkog saveza i SIZ-a za kulturu.
Nedugo nakon glazbarskog umirovljenja, godine 1990. Meto se povukao i iz krnjevala s navršenih 77 godina života i punih 60 godina maškaravanja. Mnogi bi mu glumci pozavidjeli na brojnim ulogama Cezara, Diogena, Matije Gupca, Ginekologa, Pometa, Svetog Jurja, Mojsija, Maharadže. Na kraju 1990. godine okrunjen je za Kralja, jer je uistinu bio Kralj kaštelanskih maškara. Međutim, da bismo imali što potpuniji uvid u njegov život, neizbježno je navesti i ostala zanimanja: zemljoradnik, kotlar, pilač drva, prodavač starog željeza, glazbar, kapetan Nogometnog kluba Kaštradina, stočar – i bez tadašnje mirovine. Nažalost, njegovi nastupi s Pokladnog utorka nisu sačuvani jer ih Meto nije zapisao, nego bi seoske dogodovštine tijekom godine bilježio tek kao podsjetnik za njegove nastupe na krnjevalskoj bini. Bez priprema i razrađenih pismenih predložaka – to je bio Meto, alfa i omega krnjevala u Donjim Kaštelima.
Čuvajući sjećanje na Meta, dugo ćemo pamtiti njegov nenadmašni lik koji je ocrtao Veselko Andromak (opraštajući se od Meta u ime Grada Kaštela) riječima: “Njegova bistrina, lucidnost, srdačnost i oštroumnost, smisao za humor i satiru, nadahnjivala je generacije Kaštelana kroz dugi niz godina. Bio je kroničar, komičar i opsjenar, kritičar i orator, korektan i konkretan, ozbiljan i otmjen, s narodom i uz narod.”
Stipe Vuletin Meto je nakon kratke bolesti preminuo 14. rujna 1997., a sahranjen je na groblju u Kaštel Štafiliću uz ispraćaj HGD “Zrinski” Donja Kaštela ostavljajući neizbrisiv trag kao trajna inspiracija sredini u kojoj je djelovao. Po njemu je nazvana “Metova ulica” u Kaštel Novom.
