Narodna glazba Donja Kaštela (1951. – 1987.)
Izdvajanjem iz KUD-a Sloboda Donja Kaštela Glazba je postala samostalno društvo koje je, unatoč promjeni imena, zadržalo nepromijenjeno članstvo i ušlo u novu fazu svoga djelovanja. Kao pravni sljednik donjokaštelanskih glazbā, Narodna glazba nastavila je bogatu tradiciju širenja nacionalne svijesti, prosvjete i kulture, započetu 1852. godine.
U početnim godinama nakon osamostaljenja, društvene prostorije nalazile su se kratko u Kaštel Novom, a zatim u trima različitim prostorima Poljoprivredne zadruge u Kaštel Starom. Unatoč izazovima teške ekonomske situacije nakon Drugoga svjetskoga rata, Društvo se razvijalo s mnogo poleta i entuzijazma. Paralelno s obnovom porušene države, razvijala se i Glazba, pritom ostvarujući zapažene rezultate. Orkestar se u prvim poslijeratnim godinama značajno pomladio zahvaljujući kadru iz prve generacije polaznika Škole mladih, a pridružili su mu se i bivši vojni glazbenici rodom iz Donjih Kaštela.
Ulogu predsjednika Društva do 1955. godine obnašao je Ante Pensa Drinović, kojega je naslijedio Vinko Klišmanić (do 1978.), a nakon njega dužnost je preuzeo Ivan Baras (do 1992.). Glazba je stalno težila angažiranju kvalitetnih kapelnika, što je bilo ključno za uspjeh Društva. Na čelu Narodne glazbe bili su: Joža Brun (≈1949. – 1953./54.), Stjepan Premužić (≈1953./1954. – 1959.), Vid Kuzmanić (1959. – 1980.), Anton Vuletin Grinteša (1981. – 1982.) i Berislav Vuletin (1982. – 1992.). Kapelnici koji su povremeno vodili orkestar bili su Jerko Lukas (u više navrata 1950-ih), Milan Miljenković (Šibenik, 1958.) i Vladimir Antolić (Žrnovnica, 1983.). Osim kapelnika, Školu mladih glazbara vodilo je više učitelja u kraćim ili dužim razdobljima. Među njima, istaknuli su se domaći glazbari: Duje Ivić, Jozo Tranfić, Jakov Vuletin i vanjski suradnici: ? Gruber (Čeh), Petar Pelicarić, Vladimir Svilović i Šime Lukšić.
Narodna glazba Donja Kaštela redovito je nastupala na državnim praznicima, političkim i revijalnim manifestacijama. Uz serenade, budnice, mimohode i pogrebe, održavala je koncerte, uključujući i simfonijski koncert, a nisu se propuštale ni natjecanja i smotre puhačkih orkestara. Osim u Kaštelima i bližoj okolici (Klis, Trogir, Solin, Split i Žrnovnica), Društvo je ostvarilo nastupe u Bosanskom Brodu (Sijekovac), Čakovcu, Donjem Muću, Dubrovniku, Karlovcu, Koprivnici, Labinu, Pazinu, Podstrani, Prgometu, Senju, Subotici, Sinju, Šibeniku, Zagrebu i drugdje. Izvan granica Jugoslavije, ostvarena su putovanja u Italiju (Padova, Trst, Venecija, 1958.), Austriju (Fürstenfeld, Graz, Beč 1959., 1960.), Mađarsku (Budimpešta, 1959.; Sziget, 1970.), Čehoslovačku (Kolín, Poděbrady, Kutná Hora, 1969.) i Njemačku (Stuttgart, 1986. – listu putnika vidi OVDJE). Glazba je sudjelovala u snimanju igranih filmova U oluji (1952.) i Čovik od svita (1965.), kao i u televizijskim emisijama Ča je lipo (1969.) i Prijatelji glazbe (1979. i 1983.). Pored redovite suradnje s orkestrima iz susjedstva i okolnih općina, glazbari su ostvarili suradnju i prijateljske odnose s glazbom Elektre Braća Kavurić iz Zagreba i češkom Vatrogasnom limenom glazbom iz Kolína (Dechový orchestr kolínských požárníků).
Glazba je svuda bila lijepo dočekana, a koncerti su privlačili brojnu publiku, postižući uspjeh u svim posjećenim mjestima. Istodobno, aktivno se radilo na obrazovanju nove generacije glazbara i popunjavanju redova Društva. Tijekom pokladnoga razdoblja glazbari su organizirali šerate, najčešće u hotelu Palace ili u Majmunskom raju. Ovi događaji, osim što su bili prilika za druženje i zabavu, donosili su značajna financijska sredstva za potrebe Društva. Međutim, početkom 1960-ih, šerate postupno potiskuju novi glazbeni žanrovi i glazbeni sastavi koji su sve češće nastupali u hotelima i na ugostiteljskim terasama. Nestanku šerata, koje su često bile zatvorene za javnost, svakako su pridonijeli i pokladni plesovi koji su postajali sve popularniji javni događaji.
Narodna glazba nastavila je tradiciju komercijalnoga sviranja na pogrebima pri čemu su, u slučaju potrebe, glazbari i članovi njihovih užih obitelji bili izuzeti od plaćanja. Pogrebne procesije u Donjim Kaštelima odvijale su se ili u mjestu ili na mjesnom groblju, uz poštivanje utvrđenih pravila. Glazbari su bili vrlo traženi, pa su tako, osim svojim sumještanima, svirali ispraćaje u Gornjim Kaštelima i širom Dalmacije (Okrug Gornji, Veliki Drvenik, Kaštelanska zagora…). Sudjelovanje glazbe na pogrebu smatralo se posebnom počašću koju nisu svi mogli priuštiti. Sve do 1990-ih, sviralo se između dvadeset do trideset pogreba godišnje (nekad četiri, pet ili više ispraćaja mjesečno!).
Glazbari Donjih Kaštela oduvijek su bili nositelji inicijativa, pokretači promjena i promotori kulturno-društvenoga napretka. Unutar Narodne glazbe formirali su jazz sastav i zabavni orkestar Jadran, a stoje i iza inicijative osnivanja festivala Glas Kaštela. Također, kao začetnici organiziranoga karnevala i maškaravanja u Donjim Kaštelima, glazbari su, predvođeni Stipom Vuletinom Metom, ostavili značajan trag u stvaranju Donjokaštelanskoga krnjevala.
Nadalje, godine 1979., na inicijativu Berislava Vuletina, utemeljena je svojevrsna zajednica amatera Donjih Kaštela pod nazivom Kulturno-umjetničko društvo Kaštela Donja Kaštela (dalje: KUD Kaštela). U okviru KUD-a Kaštela narednih je deset godina djelovala Narodna glazba i sedam drugih sekcija, uključujući i Mješoviti pjevački zbor koji je postao temelj obnove Hrvatskoga pjevačkoga društva Bijaćka vila 1990. godine. Godine 1986., na inicijativu Alene Rako, pri ovom je KUD-u osnovana i sekcija Kaštelanskih mažoretkinja. Danas je ova plesna udruga jedna od najuspješnijih i najdugovječnijih mažoret-timova u Republici Hrvatskoj
Narodna glazba Donja Kaštela, u suradnji sa Samoupravnom interesnom zajednicom (SIZ) za kulturu Općine Split, pokrenula je prve općinske smotre narodnih glazbā, na kojima je dva puta bila domaćin u Kaštel Starom (1969. i 1982.). Društvo je nositelj brojnih diploma i prvih mjesta osvojenih na kotarskim i općinskim smotrama (Sinj, 1955.; Split, 1958. i 1959.; Kaštel Stari, 1969.; Kaštel Lukšić, 1970.), regionalnim (Šibenik, 1958.; Senj, 1962.), republičkim (Karlovac, 1955.; Rijeka, 1958.; Čakovec, 1968.) i međunarodnim festivalima (Fürstenfeld, 1959.; Kolín, 1969.). Nakon predratnih priznanja dodijeljenih glazbama Donjih Kaštela (koja nisu sačuvane) i Diplome Saveza kulturno-prosvjetnih društava Narodne Republike Hrvatske iz 1951. godine (koja je stečena za vrijeme djelovanja pod imenom Glazba KUD-a Sloboda), u „eri“ Narodne glazbe zasluženo je više nagrada i priznanja. Tu se ističu Diploma Prosvjetne skupštine kotara Split (1958.), Nagrada Grada Splita (1969.), Priznanje Mjesne zajednice Donja Kaštela (1983.) i Zlatna plaketa Općine Kaštela (1987.).
Pored glazbara stasalih u društvima prije ujedinjenja, u razdoblju Narodne glazbe Donja Kaštela svoje prve glazbene korake napravila je nekolicina pojedinaca koji su kasnije ostvarili izvanredne profesionalne uspjehe. Među njima se posebno ističu skladatelj Ante Grgin i kapelnici Berislav Vuletin i Siniša Hrga. Osim njih, nemali broj glazbara odabrao je glazbu za svoj životni poziv, uključujući Vinka Pensu, Ivana Vuletina i Antu Ivića. Od glazbara stasalih u novijem razdoblju Narodne glazbe, treba spomenuti: braću Marka Zokića i Marina Zokića, Ivu Tadina, Katarinu Vuletin i Stivena Donkova. Od ostalih, kroz predani rad i posvećenost svoga života u razvoju Društva, posebno su se istakli Vinko Klišmanić Mandica, Ante Pensa Drinović, Ivo Lebedina, Jakov Vuletin, Ante Vuletin Grinteša, Pavao Pensa Pave, Josip Bepo Mornar-Deman Bepica i Ivan Baras Rolet. Svoj doprinos, manji ili veći, dali su i brojni drugi glazbari i simpatizeri, bez čijih napora i predanosti svi uspjesi Društva ne bi bili potpuni.
Narodna glazba Donja Kaštela „živjela“ je sve do 1987. godine. U razdoblju pod tim imenom došlo je do veće popularnosti i masovnijega članstva, što se može pripisati društveno-socijalnim okolnostima. Naime, privatna putovanja bila su rijetka, dok je Glazba mladima pružala dva vitalna čimbenika: mogućnost zarade i putovanja. Uzimajući u obzir brojnost članstva, useljenje u vlastite prostorije, uspješan angažman stručnih kapelnika, visoku kvalitetu izvedbe, brojne prve nagrade, izrasle inicijative i ukupnu glazbarsku aktivnost, ovaj vremenski period možemo ocijeniti kao najplodniji u dosadašnjoj povijesti Glazbe u Donjim Kaštelima
