Hrvatsko glazbeno društvo "Petar Svačić" (1911. – 1941.)
Glazba “Hrvatskog sokola” je imala običaj da na blagdan Velikog petka nastupa u crkovnim procesijama u svim donjokaštelanskim župama, no prema usmenoj predaji, 1910. godine taj običaj je prekinut jer glazbari iz Novoga nakon odsvirane procesije u novskoj župi nisu sudjelovali u procesiji u Starome1. Taj događaj je bio “okidač” te je krajem 1910. godine Ivan Barišin sa glazbarima iz Kaštel Staroga napustio Glazbu Hrvatskog sokola i u svome mjestu 1911. godine utemeljio Hrvatsko glazbeno društvo “Petar Svačić”. Osnovna svrha osnivanja toga, kao i drugih društava u to doba nije bilo jedino bavljenje glazbom, nego je imalo mnogo šire i veće značenje. Stvarni je cilj bio da se kroz glazbeno društvo i njegove nastupe budi i podiže nacionalna svijest i moral našeg naroda protiv austrougarske monarhije, a za ujedinjenje Južnih Slavena. Ivan Barišin je preuzeo ulogu maestra i vrlo brzo osposobio “Svačića” za javne nastupe. Prostorije Svačića bile su u ondašnjoj Poljodjelskoj zadruzi, gdje se i danas nalaze prostorije donjokaštelanske glazbe.
Tako su pravaši u Donjim Kaštelima do 1914. godine imali čak dvije glazbe koje su često nastupale zajedno i u kojima je sviralo oko pedesetak glazbara. Financijska sredstva za kupnju instrumenata kao i za druge potrebe Društva, osiguralo je stanovništvo sela. Austrougarske vlasti nisu pomogle, već su nastojale spriječiti osnivanje Društva koje će imati snažno nacionalno obilježje. Potrebno je napomenuti da je Prvi svjetski rat (1914.) prekinuo rad Društva. Odmah po završetku Prvog svjetskog rata 1918. godine, Barišin je ponovno okupio svoje glazbare i uspješno ih vodio sve do 1941. godine.
Nakon pada Austrougarske države 1914. godine, protiv koje su se borili i članovi HGD “Svačić”, nastala je 1918. nova Država Srba, Hrvata i Slovenaca.
U novoj Državi prigodom raznih svečanosti članovi HGD „Svačić“ često su nastupali na raznim svečanostima u, i izvan Kaštela ali je zadovoljstvo u novoj Državi Srba, Hrvata i Slovenaca bilo kratkog vijeka. Srpska je buržoazija na čelu s dinastijom Karađorđević, počela ugnjetavati hrvatski narod kao i druge narode, ograničavajući njihova prava što je izazvalo val novog narodnog otpora.
Tako je HGD “Svačić” opet postalo opozicija novoj vlasti, kao što je bilo prije austrijskoj, pa su Društvo, njegovi članovi i maestro Ivan Barišin često bili proganjani, zlostavljani i zatvarani od strane žandarmerije i Srpskog načelstva.
Valja spomenuti zanimljivost iz 1922. godine, kada je nekoliko mladića iz Grohota u želji da osnuju limenu glazbu (zahvaljujući Ivanu Barišinu), za 1.500 kruna kupilo skrivene instrumente limene glazbe “Svačić” iz Donjih Kaštela. To je ujedno bila zadnja prepreka za osnivanje tamošnje limene glazbe ŠGZ “Olinta” Grohote.
1924. godine u Solinu Hrvatska republikansko-seljačka stranka održala je veliki narodni zbor, na kojemu je govorio njezin prvak Stjepan Radić. Zboru je prisuta bila i Glazba „Svačić“ koja je odsvirala tada zabranjenu „Marseljezu“, nakon čega je rad Društva neko vrijeme bio zabranjen, a maestro Barišin pozvan na odgovornost.
Također su 1926. godine na čelu sa Barišinom, u Livnu nastupili na svečanom otkrivenju spomenika prvom hrvatskom kralju Tomislavu.
Isto tako valja istaknuti da je HGD “Petar Svačić” također pod vodstvom Barišina, 1928. nastupilo na u Zagrebu na veličanstvenom sprovodu Stjepanu Radiću. Svačić je nastupao svugdje gdje je nastupala opozicija. Osim što je bila izuzetno kvalitetna u muzičkom smislu, glazba je imala pečat snažnog političkog faktora.
Za vrijeme bana Primorske banovine Jablanovića glazba je po sili zakona prestala djelovati. Sva imovina bila je zaplijenjena, a prostorije zapečaćene. Inače rad “Svačića” bio je zabranjivan više puta na duže ili kraće vrijeme. Kada je opozicija došla do nešto većih sloboda, Društvo je počelo sa normalnim radom i djelovalo sve do kapitulacije Jugoslavije. Pored glazbe, Društvo je imalo pjevački zbor i tamburaški orkestar. I njih je podučavao i vodio Ivan Barišin. Dolaskom talijanskih okupatora 1941. Društvo prestaje djelovati, ali Ivan Barišin sa ostalim članovima radi na spašavanju instrumenata i arhiva, notnog materijala što ga je sam napisao, da ih ne uništi neprijatelj. Gotovo svi mladi članovi Društva našli su se u partizanskim redovima. Instrumenti su malo-pomalo završili u rukama partizanskih glazbi koje su bile formirane u višim vojnim jedinicama u početku narodnog ustanka.
Prema svjedočenju, jednog dana ratne 1941., a s ciljem uništenja nacionalnog identiteta kojeg je HGD “Svačić” njegovao, Talijanski vojnici su s balkona bacali note, knjižice, spise i različite pronađene zapise iz društvenih prostorija na nevjericu svjedoka Mate Barišina (sinovac Ivana Barišina), tadašnjeg dječaka koji se zajedno s nekoliko prijatelja našao na prostoru Poljoprivredene zadruge. Znajući za vrijednost glazbene arhive i spisa, Mate Barišin je iskoristio priliku te je zamolio stražara da mu dozvoli da pokupi pobacane materijale, što je i nasreću djelomično i učinjeno zahvaljujući pribranosti njega i njegovih drugara, dok je nažalost, veliki dio nepovratno uništen od Talijanskih okupatora. Sakupljene materijale Mate je predao stricu Ivanu, koji je iste čuvao i kasnije, prema predaji, uručio Narodnoj glazbi Donja Kaštela2.
Nakon završetka Drugoga svjetskog rata, Barišin se uključuje u rad sjedinjene donjokaštelanske glazbe KUD-a „Sloboda“, ali nakon nekoliko godina, zbog narušenoga zdravlja, prestaje s aktivnim djelovanjem. Ivan Barišin je preminuo u Kaštel Starome 1966. godine.
1, 2.) Mate Barišin, sinovac Ivana Barišina – usmena predaja 13.10.2021.
