Glazbarski sklad, Kaštel Novi (1898. - 1941.)
Uslijed sve učestalijih neslaganja s vodstvom i glazbenim programom Narodne glazbe iz Kaštel Novoga, Jakov Vuletin Jakin, kao jedan od najistaknutijih glazbara, zajedno s istomišljenicima napustio je to društvo te 1898. godine osnovao novi puhački orkestar, kojemu je postao i kapelnikom. Prvotno je zamisao bila da orkestar dobije ime Hrvatsko glazbeno društvo „Posebni glazbarski sklad“, a u obrazloženju osnivanja pisalo je da glazba namjerava „gajiti muzikalnu umjetnost“. Prema Šimi Popariću, svrha ovog društva sažeta je u „… tri riječi: svirati, buditi i buniti! …“
Iako je Društvo imalo Pravilnik kojeg su poslali na odobrenje Namjesništvu u Zadru, isti nije odmah prihvaćen zbog hrvatskih obilježja u nazivu i slogana. Unatoč tomu, glazbari su svoj prvi javni nastup imali na blagdan svetoga Ante 1898. godine (datum utisnut u grb Društva), nakon čega su nastavili redovito nastupati. To se pokazalo opravdanim jer je Društvo tek 15. srpnja 1904. dobilo službeno odobrenje za djelovanje, ali pod imenom Glazbarski sklad.
U razdoblju do Prvoga svjetskog rata, Glazbarski sklad obilježio je sva značajnija crkvena događanja u Kaštel Novom, a povremeno i u Kaštel Starom, Kaštel Štafiliću i Kaštel Sućurcu. Orkestar je nastupao na raznim društvenim i političkim svečanostima te sudjelovao u organizaciji pokladnih događanja u Donjim Kaštelima. Do početka 20. stoljeća, uoči prvoga svibnja, tradicionalno se sviralo ispred kuće općinskoga načelnika. Onovremene tiskovine bilježe nastupe novskih glazbara i izvan Kaštela, i to u Dubrovniku, Klisu, Jelsi, Omišu, Polači, Splitu, Solinu, Trogiru, Visu, Vodicama, Vranjicu i Zvjerincu. Brojni su nastupi ostvareni u suradnji s narodnjačkim Hrvatskim sokolom na sletovima, smotrama i drugim manifestacijama širom Dalmacije, u organizaciji splitske sokolske župe Vojvoda Hrvoje. Godine 1914. na čelu Društva bili su: predsjednik Anton (Ante) Aranza Tabako, potpredsjednik Petar Cetinčić, tajnik Jakov Aranza i blagajnik Petar Metličić.
Unatoč svim društveno-političkim izazovima, Glazbarski sklad bio je jedina od pet kaštelanskih glazbā koja je djelovala u prvim godinama Prvoga svjetskog rata. Godine 1916. glazbeno je djelovanje ipak prekinuto, međutim, obnova je uslijedila odmah po završetku rata.
Odmah po završetku Prvoga svjetskoga rata, Glazbarski sklad nastavio je sa svojim djelovanjem. Tako se, od svih donjokaštelanskih glazbenih društava utemeljenih u drugoj polovici 19. stoljeća, ovo najduže održalo. Sve to vrijeme dužnost kapelnika nastavio je obnašati Jakov Vuletin Jakin, s izuzetkom kraćeg razdoblja tijekom 1920./21. godine, kada ga je mijenjao Vojin Arambašin. Ulogu prvoga predsjednika Društva nakon rata preuzeo je Anton (Ante) Radunić Maćin. Prvi poslijeratni nastup Glazbarskoga sklada zabilježen je sredinom srpnja 1918. na humanitarnom koncertu za siromašnu djecu. Društvene prostorije nalazile su se u Sokolani (zgradi škole u Kaštel Novom), a kasnije u bratimskoj kući, gdje je neko vrijeme djelovao i Sokolski zbor iz Kaštel Novoga.
Usko povezan s općinskim čelništvom, ali i omiljen među narodom zbog svojih glazbenih vještina, Glazbarski sklad nastavio je biti neizbježan sudionik manifestacija – od protokolarnih do pučkih svečanosti. Nisu propuštali dostojanstveno ispratiti svoje sumještane i članove na vječni počinak, kao ni muzicirati u crkvenim svečanostima i procesijama. Kao jedan od nositelja krnjevalskih događanja, Glazbarski sklad organizirao je pokladne plesove i maškarane povorke u Donjim Kaštelima. Od nastupa izvan Kaštela, ostvarena su tada daleka putovanja u Zagreb (1925.), Beograd i Skoplje (1928.) te Ljubljanu (≈1933.), gdje su gostovali zajedno s članovima HGD-a Bijać.
U međuratnom razdoblju Glazbarski sklad obučio je i odgojio veći broj glazbara, a među njima se, zbog profesionalnih postignuća i glazbarske privrženosti, posebno ističu Anton Vuletin Grinteša, Ivo Lebedina, Petar Kuzmanić (Fradelo) Zisa i Jakov Vuletin.
Godine 1940. Uprava Sklada uputila je molbu za novčanu potporu ispostavi Banovine Hrvatske u Splitu. U tekstu molbe istaknute su državotvorne zasluge Društva, brojna putovanja, nastupi i stečena odličja. Nitko tada nije mogao ni naslutiti da će ove napore za osiguravanjem financijske stabilnosti ubrzo prekinuti nadolazeći Drugi svjetski rat. Talijanske okupacijske vlasti raspustile su Društvo, zaplijenile njegovu imovinu i uništile arhiv, čime je prestalo djelovanje ovoga glazbenoga društva, ali, pokazat će se, ne i glazbeni kontinuitet koji je uslijedio nakon rata.
