Vid Kuzmanić (1907.-1990.) PDF Ispis

Kapelnik Narodne glazbe Donja Kaštela (1959.-1980.)

 Intervju - Maestro Vid Kuzmanić

Čitav život za glazbu - Prošao je maestro u svome glazbenom vijeku dosta gradova, dirigentskih pultova, opera i koncerata, ali mu je nekako posebno u srcu rad s viškom Glazbom, za koji je dobio visoko priznanje Općine Vis

Magični štapić dirigenta o čijem pokretu ovisi snaga i raspored tonova u orkestru pratilac je maestra Vida Kuzmanića otkad se opredijelio za glazbu. Stjecajem okolnosti taj isti dirigentski štapić dirigirao je maestrovim životom i vodio ga iz grada u grad, od orkestra do orkestra, iz skladbe u skladbu.

Uživa maestro Vid zasluženu mirovinu u svojem splitskom stanu, ali kad uzmogne, koliko mu to poodmakla dob dozvoljava, ode u Vis gdje je 1907. rođen i gdje je, kako kaže, počeo učiti od viških glazbara “nauk od mužike”. Put ga je vodio u Vršac gdje je učio i završio vojnu muzičku školu 1926., zatim u Beograd gdje započinje profesionalnu kerijeru kao kontrabasist u ondašnjem Orkestru Kraljevske garde. Obreo se potom u Zagreb gdje svira u opernom orkestru i Filharmoniji i gdje privatno uči komponiranje i dirigiranje. Ipak, svoj umjetnički forte dao je Splitu; tu se, kako sam kaže, u njemu oslobodio sav umjetnički potencijal.

Slijedi potom rad sa glazbarima u Hvaru i – konačno vraćanje dugova zavičaju, rodnome Visu. U trenucima kad je u viškoj Narodnoj glazbi nakon 125. godina postojanja opasno “zazvonilo” rasulo, ostavio je sve, i Hvar, i Split, i Kaštela. Odazvao se molbama Šime Slavića, Dinka Karuze Mokija i drugih, pronašao sebe na svome i – rezultat je poznat. Viški glazbeni feniks podigao se iz pepela. Postavljeni su temelji novom glazbenom životu u Visu i ubrzo slijede uspjesi, žetva predanog rada. Viška glazba osvaja prvo mjesto u regiji i svrstava se u red naših najboljih amaterskih orkestara.

Ništa ja tu ne bih napravio da nije bilo svih onih ljudI na Visu, onog entuzijazma za muzikom. Onih žuljevih ruku viških težaka, koje su instrument osjećale i željele – kaže nam maestro. Međutim, kao svaki veliki umjetnik ni on nije sasvim zadovoljan s onim što je tu napravio. Želio je da u Visu djeluje i zbor, htio objediniti komiški zbor s viškom glazbom bar za pojedine prigode. Nije išlo. I žao mu je zbog toga. Međutim, unatoč tomu što nije posve zadovoljan onim što je napravio, kad bi bio u situaciji da ponovno bira svoje zanimanje, opet bi to bila glazba.

A prošao je, u društvu s glazbom, mnogo toga u životu. Ne, ne bi mogao kazati koje mu je djelo najdraže. Čak ni to što je sve u životu dirigirao. Poslužili smo se stoga, razumjevši njegovu skromnost, podacima iz leksikona jugoslavenske muzike Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža”. Ravnao je, po tim podacima, među ostalim i operama: Zaječev “Nikola Šubić Zrinski”, Hatzeov “Adel i Mara”, Gotovčeva “Mornara”, “Ero s onoga svijeta” i “Mila Gojsalića”, Tijardovićev “Marko Polo”, “Matija Gubec” Lhotke-Kalinskog, Koludrovićev “Ekvinocij”, Borodinov “Knez Igor”, “Evgenij Onjegin” i “Pikova dama” P. I. Čajkovskoga, “Boris Godunov” Musorskoga, Smetanina “Prodana nevjesta”, Verdijevi “Trubadur”, “Rigoletto”, “Traviata”, “Krabuljni ples”, “Aida” i “Otello”, Puccinijevi “Tosca”, “La Boheme” i “Mme Butterfly”, Mascagnijeva “Cavaleria rusticana”, Leoncavalovu “Pagliacci”, Bisetova “Carmen”, Massenetova “Manon”…

Treba li još nabrajati?

No, rad s viškim amaterima nekako mu je posebno u srcu. A i Vis mu je uzvratio: dobitnik je prve godišnje nagrade u oblasti kulture, Srebrne plakete Općine Vis. Ponosan je – kaže – na to priznanje, ali će reći i to da su ga prije njega zaslužili drugi iz glazbe jer on je samo korektno radio ono što mu je poziv, ali i velika ljubav.

Živi tako maestro mirnim životom u svojem toplom stanu u Splitu okružen trofejima, notama, instrumentima i, iznad svega, pažnjom supruge Boženke, čiji je otac Ragužin bio lanternista na Veloj lanterni. Splitsko je to poznanstvo, a viška veza. Maestro je još uvijek vitalan, priprema se – kaže – da, ako ga posluži zdravlje, dirigira viškom glazbom na koncertu u povodu 140. godišnjice postojanja. Inače, i u 82. godini života i po nekoliko sati dnevno provede uz klavir. Kako bi I moglo biti drukčije kad mu je hlazba bila i ostala ono najmilije u životu.


Posljednji maestrov interview


Maestro Vid Kuzmanić više nije s nama – umro je prošle godine u Splitu, niti godinu dana nakon što je razgovarao s našim urednikom za “Višku ric”. Od pokojnog su se maestra rastali Višani, napose viški glazbari koje je tako očinski predano i stručno vodio kroz život, od note do note. Umro je spokojan poklonivši cijeli svoj život glazbi koja ga je pratila kao vjerna družica. Ostale su uspomene, a one neće tako brzo izblijediti.

 

 

 

 

Linkovi

Puhački orkestar Zaprešić Musikverein-linde Pihalni orkestar Salonit Anhovo Portal grada Kaštela Hrvatski sabor kulture